Nedavno smo pisali o Spličanima (Maji i Borisu Zokić) koji su bili na proputovanju po Rocklansu, a oni su sad kad su se vratili odlučili podjeliti malo tog iskustva sa nama. Evo što su napisali:
"Odakle počet, kako završit, a sredina… ? Sve to prolazi glavon dok odi sidin i buljin u ekran. Opisat Rocklands i općenito doživljaj Afrike jednostavno je nemoguće u dvi rići i zato sam se odlučija napravit jedno malo predavanje (vrime i misto održavanja bit će objavljen na Mosoraškom Pristupu) koje bi pokrilo sve najbitnije teme vezane za penjanje u Rocklandsu… plan puta, vize, di je to, smještaj, običaji, koliko to košta, penjanje, vožnja livon stranom, šta kad se pokvari auto :) … itd. Naravno sve će bit popraćeno filmićima i slijama.
Za sad ću pokušat kroz par crta opisat onaj penjački dio…. pa evo:
Rocklands se nalazi nekih 250 km sjeverozapadno od Cape Towna. Ime Rocklands nije dala penjačka populacija, kako većina ljudi misli. To mjesto se stvarno tako i zove. Zašto, vjerovatno ne treba objašnjavat. Doživljaj, dok vozite beskonačnom cestom i prolazite kroz još beskonačnija polja narančasto crvenog kamena jednostavno je neopisiv. Najbolje što mogu ponudit je osjećaj nekakvog divljenja prema prirodi i shvaćanja da je čovik stvarno mal i prolazan. Ogromne kamene gromade čudnih oblika, naslagane jedne preko drugih i tako u bezbroj kombinacija čine ovaj krajolik kao iz nekog drugog svijeta. Vrsta kamena je pješćenjak, ali za razliku od onog iz Fonta ili Meschije je stvarno oštar i treba se malo naviknit. Rocklands ima oko 30 sektora, a svaki je stvarno ogroman. Tri tjedna koliko smo mi bili nije niti približno dovoljan za vidit, a kamoli za probat sve klasike.
Vjerovatno bi tribale godine za vidit sve, a šta je najbolje od svega i ovo što trenutno postoji je samo ogrebotina po površini. Naš prvi susret sa boulderima je bio popračen riječima ” p…. materinu koliko ima hodat”, ipak smo mi Dalmatinci. Šalu na stranu, za doć do sektora (barem večine) je potrebno stvarno dosta hodat. Pretežno to hodanje traje oko 45 – 60 min prema sektoru i naravno isto toliko nazad. Kad se konačno dođe do penjališta umor nestaje. Zjenice se šire, ruke znoje. Ajmeeeee majkooooo. Trčin od kamena do kamena, od police do slopera, nemogu virovat. Predinfarktno stanje, moran sist. Glavu između nogu i duboko disat, daj vode i šećera. Tako nekako je izgleda prvi susret. Maja je uspila zadržat smirenost i to tehnikom dubokog disanja i koncetracije. Ovo je penjački raj. Linije svih mogučih oblika. Stropovi, ploče, prevjesi… svak može nać nešto što mu paše. Mi smo penjali po cile dane, nekad i po četiri dana zaredom. Kože nam je uvik falilo, ali smo to nadomjestili motivacijom. Kada je motivacija na visokom nivou onda ne fali ni dobrih uspona. Maja je uspila popet boulder White Mazda Clan fb 7c+, što joj je najteži ispenjani boulder do sada. Osim ovog smjera bila je uspješna u još dva bouldera ocjene 7c (Teagarden roof i Last day in paradise; oba od Fred Nicolea), te još desetak bouldera do ocjene 7b+.
Ja sam isto tako uspija ostvarit svoj dugogodišnji san, te ispenjat boulder ocjene fb 8b “The Arch”. To je moj najteži boulder koji sam ikad popea i novi level u mom penjanju. Uz ovaj boulder popea sam još desetak bouldera do ocjene fb 8a.
Detaljnije o usponima i Africi u nadilazećem predavanju."
A da sve ne ostane samo na riječima, na stranicama Mosoraškog pristupa možete pogledati slike koje su pripremili.
izvor (tekst i slika): Mosoraški pristup
