Gdje drugdje nego i opet u Mišku. Kako sam riješio i uvjerio se šta znači 8a+, rekao pa idem vidjeti šta bi bio i 8b. I tako i bi, ušao u jedan, ne, ne nije to moj stil (samo isprika jer je preteško), ulazim u drugi i na prvu je bilo, to je to, ovaj ću popeti. Legenda kaže da je bato koji je zabušio smjer, rekao evo ljudi zabušio sam 8b, došla ekipa, popela smjer i rekla daj bato ne seri pa to je 8a i zajebavali batu dok bato ljutitog crvenog lica nije otišao doma. Sutradan se vratio bato, ali ne s bušilicom, već s čekićem i porazbijao sva hvatišta, dok je mrmljao u sebi 8a, jebo vas 8a...Od silnog umora i vrućine, otišao bato malo doma predahnuti, a i uzeti bušilicu s kojom je nabušio nova hvatišta. Prođe par dana, ekipa se odmara ispod prevjesne stijene, kad im prilazi bato, evo ekipa sad je 8b, i stvarno ekipa je potvrdila stvarno je 8b, bato svaka ti čast.
Smjer je penjanje po relativno dobrim hvatištima, ali ne toliko dobrima da bi se moglo malo otresti ruke, tako da samo gas, a ako nema gasa nema ni smjera.
Trebalo mi je par pokušaja dok nisam napravio najteži gib u smjeru i kad sam to napravio, samo je bilo pitanje pokušaja.
Predzadnji put što sam ga bio penjati, došao u Mišku, kad ga neki poljak isto projektira, ali drugačije radi taj najteži dio. Tako da sam umjesto da penjem svoju varijantu udarao po njegovoj dok nisam skužio da mi je ta varijanta (direktna) puno teža od moje desne varijante. Al se već izbio da bi pokušao popeti smjer na moj način, tako da samo udaram po tom najtežem gibu da mi uđe pod kožu.
Odmaram dva dana, i ja i Denis put Miške, zagrijavam se i krećem. Prve detalje penjem s takvom lakoćom da sam na tren i zastao i začudio se šta je sada tako lakše, sigurno sam nešto pogriješio, ali ako jesam dobra greška. Dolazim do detalja, stišćem usrani krimp lijevom rukom, dok s desnom idem u čudnu rupu za dva prsta, pogađam ju ali na sljedećem gibu,nešto puca u prstu. Zategni, jeb........... ode tetiva, mogu krimpati, ali ne i visjeti na prstu, ode neka tetiva što ide preko dlana, pa gdje sada. Ništa tužna lica zaključujem da je bolje odmoriti i vidjeti što će biti s prstom. Odlazimo doma, doma sve isto prst je u banani. I dok ledom masiram ruku, misao, pa mogu i sa druga dva prsta proći taj dio, danas bas danas to mora biti danas... Morana, ostavljaj te padele idemoo...
Zagrijavam se, bandaže imam do lakta, i opet stojim ispod smjera i krećem, osjećam se, to je to.
Dolazim do detalja, pogađam rupu sa druga dva prsta, još su i bolje upali, gib dalje i dalje i dalje... još samo krimpovi na kraju i to je to, idemo još malo, zapuhao sam se kao konj, ali ruke su odlične, mislim na napumpanost, osjetim prst kako kuca, e nećeš sada pa makar te otkinuo, ali opet ide jedna bočna rupa za dva prsta u koju baš njega moram staviti, stavljam jaučem i prolazim, krimp dva tri, sidrište. Dobro sam se naplesao oko tebe Mrtvaški plesu, hvala ti.
Hvala svima koji su bili uz mene u smjeru, Kiki Bolonjez (samo s njim ima sliku ispod smjera), Narednik Fak, File Pazinjanac, Denis Slavonac i naravno Morana. Slijedi rehabilitacija, sunce, more, školjke i morski psi.
članak napisao: Aleksandar Mataruga (Zamberlan, Camp, Trangoworld, Suunto)
