Rijeka, 13. svibnja 1976. – Julijske Alpe, 16. prosinca 2007.
Dragi Zero,
prošlo je pet godina, a u tih pet godina i nebrojeno onih trenutaka kad smo poželjeli da si sad tu, s nama, na sidrištu pred nekom zeznutom dužinom u Alpama, u grapi zalivenoj idealno tvrdim snijegom, na vrhu s kojeg puca genijalan pogled na neke nove doline, da dijelimo hladno pivo nakon savršenog dana u prirodi, smijemo se, prepiremo, pričamo o penjanju, ljudima, knjigama i životu.
Nebrojeno smo se puta već zapitali što bi ti rekao na ovo ili ono, nebrojeno puta prepričali najbolje anegdote o tebi. U ovih pet godina svašta se nešto promijenilo, a u puno toga novog i dobrog i dan danas prepoznajemo tebe, tvoje ideje, entuzijazam i principe. Klub je u ljepšem, boljem prostoru, imamo veliki novi bolder po kojem se motaju neki novi klinci, škole su i dalje krcate, a mi smo nastavili ići po bijelom svijetu. Vratili smo se u tvoje Ande, penjali po Južnoj Americi, Africi i u Himalaji, otkrivali nove smjerove u Hrvatskoj, Alpama, Dolomitima, Grčkoj, Francuskoj, Švicarskoj i Francuskoj i više puta mahnuli s vrhova raznih europskih četiritisućnjaka. U puno tih uspona i putovanja ugrađeni su i oni trenuci koje smo dijelili s tobom.
Često te se sjetimo i fališ nam. Te srijede jednostavno više nisu iste bez tebe.
Ovako je Zero govorio o sebi
Rođen sam kao prilično mali, u starom riječkom rodilištu, s kodnim imenom Zehriad, kao prvi takav u povijesti tog rodilišta. Nakon toga svojom blistavošću dugotrajno sam osvjetljavao delničke ulice, sve dok me potreba za usmjerenim obrazovanjem nije vratila u Rijeku. Kodno ime nismo mjenjali, makar nam je znalo pasti na pamet.
Potreba za djevojkama, počela me udaljavati od specifičnog trgovačkog školskog sustava, i malne sam sa četrnaest završio na ratištu. Srećom nabili mi vritnjak kao vrlo “mladom” u vašem zabregu, i ja se podvijena repa vratio u Delnice. Mama mi je tad skromno rekla da počnem jest jer ću vjerovatno završit u kanalu, pa da shodno potrebi ojačam. I ja sam se nakon kratkog razmišljanja vratio u školu, doduše među malo mlađe. Istu sam i završio.
Nu, nebudi uzalud, potreba za djevojkama nije jenjavala tako da sam opet a sad i za stvarno završio na ratištu, preciznije na području šibenskog zaleđa. Šest mjeseci da utvrdim svoje mišljenje o sukobima na balkanu i zaključim trajno želju za uniformom. Poslje toga par godina mraka i onda speleologija, planine i konačno alpinizam.
Potreba za djevojkama natjerala me na sljedeće poteze:
- 2000. ekspedicija Ande – Amazona – dva mjeseca u Peru-u (uspon na el misti 5800 – treking vrh, dvadeset osam dana u amazonskoj prašumi sa pedofilom i biologom ((apsolvere!!));
- 2001. počinju moji dani u Gss-u, aktivno penjem.
- 2002. ekspedicija Dhaulagiri VII (Nepal) – 30 dana iznad 4600m + još 15 dana! Ekspedicija naravno nije uspjela zbog izuzetno precizne pripreme!
- 2003. finiširam obuku za spašavatelja (značka 430), penjem se Matterhornom, vodim riječki alpinistički klub (početkom te godine postajem prezidente).
- 2004. jebeni RAK
- 2005. sad sam tajnik, i vodim ekspediciju “Ande 2005″ 12 ljudi 4 vrha N. Uros, Ishinca, Tocllaraju (11članova na vrhu), Artesonraju.
- 2006. još uvijek tajnik, ekspedicija “Yosemite” s Ljukom penjem Muir Wall,
- 2007. sad sam nitko i ništa i radim u Iglu-u
Dragi Zero, hvala ti na svemu.
Nažalost, te 2007. Zero je stradao, a samo mjesec dana kasnije tri čovjeka iz njegove ekspedicije popeli su se na najviši vrh Južne Amerike.
Tvoji RAK-ovci.
izvor (tekst i slika): RAK
