U petak 07.02.2014. dobili smo vijest da nam je prijatelj Marko preminuo u bolnici gdje je bio na trećoj operaciji kojom se borio protiv svoje rijetke bolesti.
Bila je to vijest koja je na trenutak zaustavila vrijeme naše svakodnevice…vijest koja nam je slomila srca i unijela tugu u naše živote...
Marko je bio jedan od pionira penjanja na području Ivanca i Lepoglave, te nas je upravo on uveo u ovu aktivnost i svojim entuzijazmom i upornošću poticao da napredujemo te podižemo svoje granice.
Sudjelovao je u osnivanju našeg kluba te izgradnji penjačke stijene kako u Lepoglavi tako i u drugim klubovima.
Svoje znanje i iskustvo uvijek je rado dijelio sa novim članovima te na taj način sudjelovao u podučavanju velikog broja mladih penjača na naš području.
Iako u svojoj nažalost kratkoj penjačkoj karijeri osvojio je mnoge vrhove i stijene kako u Hrvatskoj tako i u Slovenskim te Talijanskim Alpama.
Osim penjanja Marko je također volio glazbu, svirao je bubnjeve u ivanečkim bendovima Tearless i Chuchina noga, također igrao je nogomet te bio član seniorske ekipe NK Ivančica.
Marko, čast nam je da smo sa tobom mogli proživjet sve zajedničke avanture…ostavio si neizbrisiv trag u našim srcima…
Iako ne postoje riječi kojima možemo opisat sreću koju smo dijelili kako na usponima tako i druženjima izvan penjačkih avantura, niti tugu koju osjećamo sada, ostaju nam samo sjećanja na izgubljenog penjačkog partnera i nezamjenjivog prijatelja…
FIĆO:
Istina, bez njega danas vjerojatno ni ja ne bi penjao niti osjetio taj najljepši užitak, adrenalin, a i život koji nosi penjanje. Sva odricanja, strah, opasnosti i sve ostalo što ide uz penjanje toga ne bi bilo danas u mojem životu. Iskren prijatelj bez dlake na jeziku, što poštujem, rekao je svakome u lice što ga ide i to je osobina koju nema svatko. Dogodovština i druženja je bilo svakakvih, ali najviše penjačkih po kojima će mi uvijek ostati u srcu i sjećanju. Da ga više nema jednostavno ne mogu vjerovati, jer je bio jak i prošao sve i svašta kako sa zdravljem tako i u penjačkom svijetu.
"JEBEŠ TEHNIKU, SNAGA JE BITNA!"
Jednostavno nemam riječi kojima bi se zahvalio na svemu osim reći jedno veliko HVALA MARKO na svemu makar je kratko trajalo ;(
KUFA:
Nekoliko toplih riječi o našem preminulom prijatelju…
… Prije nego bi smo krenuli na penjanje, već smo razmišljali kak budemo popili jednu mrzlu pivu iz mrzlog kriglina, onak zasluženu, ali je još bolje zvučala tak mrzla onak kak je Muzo rekel: pemo na jednu čmrgu, ha!? Nakon čega bi ja uporno govoril: nigdar nije jedna i nebu dobro završilo :) ! Ali je uvijek ta i još nekoliko čmrga pasalo u njegovom društvu, a najbolje smo se osjećali, kad smo došli do Marice i svi se zajedno družili ispijajući čmrge i pričajući o svemu i boljim danima koji bi mogli biti... Pomažući sa svojim penjačkim iskustvom i obaveznim komentarima šušljek pa primi se tak, šušljek deni nogu tam, šušljek okreni se, Muzo je uspio je mene početnika postaviti na noge da mogu krenuti u penjački svijet. Njegova dobrota, toplina, razumijevanje, smisao za humor, inteligencija, komunikativnost i brza prilagodba okolini, uspjeli su osvojiti svakoga, ne samo mene. Provodeći sa njime vrijeme uz čmrge, u dvorani, autu ili u dugim smjerovima, otkrivali su nevjerojatno bistrog i požrtvovnog čovjeka, koji je želio bolje sutra za sebe, Maricu i svakog čovjeka. Iza našeg Marka ostala je praznina u mojem kao i svim srcima, i ostavio je svoj trag, dio sebe, u meni gdje će vječito živjeti, ali je ostavio i jednu vrlo jednostavnu misao za shvatiti: ljudski život je samo jedan i treba ga živjeti i uživati. Marko ga je uživao do posljednjeg trenutka i to uz osobu koju je najviše volio, dragu i voljenu Maricu…
Ivan V.
Umjesto „Proljetni urlaub iskoristili smo za vikend penjaču u Paklenici....“, ja se moram prisjećati pokojnog Muzija. Niti u najgorim snovima nisam sanjao da bi slijedeće rečenice morao pisati, bar ne prije svoje osamdesete.
Nema ga, nema našeg Muzija...Nema onog čije su nas gluposti zabavljale, akrobacije, nezgode i nesreće nasmijavale do suza. Nema više pravog i iskrenog prijatelja čija je pojava bila omiljena u svakom društvu. Zajedno smo proživjeli razne zgode i nezgode u svakodnevnom životu ali i u penjačkom svijetu. Svaki odlazak na penjanje, bilo na Pokojec bilo u Alpe, bio je prava avantura i komedija u jednom. Teško se prisjetiti takvih trenutaka i znati da se više nikad neće ponoviti, da se više nikad nećemo navezati na štrik, popiti pivu ili napraviti neku glupariju...
Šušljek! Hvala ti na svemu, uvijek buš tu među nama...
Ivek Š.
Eto kao i sve u klubu i mene je pogodila ova tužna vijest. Iako Marka nisam poznavao dugo kao ostali, ali i tih 3-4 godine bilo je i više nego dovoljno da mi se njegova duhovitost, iskrenost ("bez dlake na jeziku" ko što je rekel Fićo), snaga i čelična volja zavuče duboko pod kožu.
Nikada neću zaboraviti izlet u Paklenici (05/2011) i njegov razgovor sa KUFOM preko radio stanice. Taj razgovor nasmijao me do suza. Ni u najcrnjim mislima nisam slutio da će mi ni 3 godine kasnije opet biti suze u očima, ali ovaj put nažalost to nisu suze radosnice.
Na kraju jedno veliko HVALA za sve, ostavio si neizbrisiv trag u srcima svih penjača koji su te poznavali.
Počivaj u miru (al mislim da bu to teško išlo pri tebi)...
Cijelu galeriju slika koji su vam priredili dečki iz SPK-Direkta možete pogledati na njihovim službenim stranicama.
