Spontanim kreativnim činom prijatelj Marko i ja odlučili smo jubilarni drugi puta popesti na Kredaricu 2515 mnv na isti datum kao i prošle godine da ne napakostimo tradiciji. Stoga smo natovarili auto i krenuli u srijedu 28.12.2011. navečer prema dolini Krme gdje smo odlučili prenoćiti pa ujutro odmoreni odgurati Sizifov kamen na Kredu. Da ne prođemo samo tako pored Las Vegas-božićno uređene Ljubljane parkirali smo kočiju u centru u namjeri da popimo pivo. Tako se naša piva pretvorila u obilne hektolitre b vitamina a razgledavanje Ljubljane u druženje sa veoma pristupačnim Slovenkama po raznim koncertima i klubovima. Naša „kratka“ cuga je stoga završila u 5 ujutro, a da je Slovenija vrlo jeftina dokaz je naše komforno noćenje u podzemnoj garaži za samo 1€/osobi.
Nakon sat-dva sna napustili smo metropolu veličine 2/3 zemlje i zaputili se u preostalu trećinu a to su Alpe, konkretnije Julijske Alpe. Ispijanje vruće kave pripremljene od snježne deke doline Krme razbilo je naš mamurluk i odlučno smo krivudavo četveronoške krenuli put šume, snijega i leda. Snijega je u usporedbi sa prošlim istodatumskim posjetom bilo usporedivo manje a sunce je pokazalo svoje puno lice samo za vrijeme doručka.
Nakon prolaska preko zaleđene „bare“ i izlaska iz lavinom otprije pokošene šume put se još neko vrijeme strmo uspinje kroz nisko zimzeleno raslinje i vodi kroz trusno područje do lijepe ravnice zvane Vrtača koja se nalazi na na 1400mnv. Iza nas se izgubio prekrasan pogled na kotlinu Krme a planina nam je poželjela sretan put sa gromoglasnom kamenom lavinom negdje iza nas. Nakon kratke okrepe put se nastavlja 15-ak minuta kroz suhi snijeg visine 30-ak cm i prolazi ravno pored skretanja za Vodnikov dom (koji vodi lijevo preko Bohinjskih vrata). Nakon prolaska 70% strmog uspona gdje je snijeg bio iznad koljena te kroz djelomično pošumljene okolne padine dolazimo do Pastirske koče 1763mnv na Gornjoj Krmi. Ovdje smo uzeli obilan odmor te smo sa nekoliko zalutalih mađara prepolovili zalihu medovače da olakšamo torbe, podmažemo bronhije i ohrabrimo povampirene strance. Bili su zadnji ljudi koje smo vidjeli taj dan te su nam rekli da 40-ak minuta pred nama žuri u Triglavski dom jedna slovenka i da ćemo nas troje biti jedini gosti te večeri. Nakon medovače četvorica mađara su izgubili kompas u glavi i počeli bauljati svim stranama svijeta po okolnim bregovima. Uz srce drapajući oproštaj u kasnijim popodnevnim satima počeli smo ulaziti u gustu maglu i suhi snijeg koji je sve jače padao. Nakon nekoliko uspona i zavoja po markiranom putu gdje se u snijeg propadalo ponegdje i do pasa došli smo do table gdje smo produžili u smjeru Kredarice (lijevo je Planika i Konjsko sedlo). Zbog guste magle ranije se počelo mračiti, snijeg je postajao sve gušći i sitniji a gusta svilena zavjesa je uskoro smanjila vidljivost uz čeone lampe na svega nekoliko metara. Snijeg je brzo poravnao sve tragove a markacije je bilo nemoguće opaziti ili su bile ispod bijelog pokrivača pa smo uspjeli na nekoliko strmopadina zalutati i vaditi se iz snijega do iznad pasa. Tako smo nekim improviziranim putem došli na manju ravnicu iz koje smo tek bez lampi uspijevali razabirati sjene kamenih stijena koje su nas okruživale u prolazu. Prepoznao sam taj dio puta, mislim da ga nazivaju Snežna konta (konta-vrtača-ponor) tj Kalvarija. Ovdje smo si, po našoj računici otežali put ili ti ga fulali. Ispred velike glondže skrenuli smo desno u klanac koji se počeo sve strmije uspinjati uz suh i sklizak dubok snijeg ispod kojeg se osjećao led i kamenje. Tako da smo navukli dereze a štapove zamijenili cepinom. Raskalašena noć u Ljubljani koštala nas je kroničnog umora pa smo uz veća zastajkivanja sporo napredovali. Na sreću ovaj puta vjetra gotovo nije bilo (za razliku od prošlog uspona gdje nas je konstantno šibao sa +- 30-ak m/s), a da je zapuhao na naših -13°C gdje su nam od kondenzacije jakne postale oklopi sa kacigama, vjerujem da bi bivakirali pod zatrpanim borovljem ili se spustili do Pastirske koče u skučenu zimsku sobicu.
Prošli smo vrh Snežne konte i naišli na šiljato stijenje koje nisam memorirao u svoj opterećeni head disk pa smo upotrijebili topo kartu na garminu koji se ovaj puta pokazao jako dobar predmet u krcatoj torbi. Čini mi se da smo imali još 300ak m visinske razlike. Odvalili smo dobar komad lijevo i nastavili vrlo strmi uspon po zadnjim balkonima Kalvarije. Pred nama se ukazala ravnica i svjetla na udaljenosti slabih 50m.
Kasni polazak, mamurluk i druženja putem koštala su nas kasnog dolaska u dom, negdje blizu 21h. Sretnom završetku puta nazdravili smo glavnim neprijateljem upali dišnih puteva – medovačom. Na žalost tu privilegiju nije imala slovenka sa kojom smo očekivali podijeliti gutljaj u domu. Na samom ulasku meteorolog nas je zapanjeno gledao i mi njega.. Kao i prošli puta opet smo bili sami u domu. Ovaj puta sa nekim osjećajem krivnje da smo možda prošli pored unesrećene a nismo je vidjeli. Nakon cjelonoćne potrage GRS-a planinarka je nađena mrtva u 10 h ujutro oko 150m od Pastirske koče. Iako je riječ o vrlo iskusnoj planinarki poručio bih svakome da planinu ne treba podcijeniti kako god na prvi pogled bezazleno izgledala a to pokazuje i crna brojka od 12 poginulih planinara iz 2011. godine odnosno 29 iz 2010., te 445 ozlijeđenih planinara samo u Slovenskim Alpama. Više o nesreći pod Kredaricom pogledajte ovdje.
Nagrada za naš trud slijedila je iduće jutro! Prekrasan izlazak sunca uz vjetar od 75km/h koji je stvarao prekrasne efekte sa oblacima ispod i okolo nas!
Odmoreni, popodne smo započeli naš spust sa lijepom vidljivošću koju je tek ponegdje presijecala gusta magla oblaka i vjetar. Ovaj puta krenuli smo okolnom markiranom stazom i daleko manjim a i tvrđim snijegom pošto smo bili od jednog „reševalca“ upozoreni da u smjeru Kalvarije prijeti velika opasnost od lavina na više mjesta. Na pola puta, osim mase „stranaca“ sreli smo naše Varaždince na usponu koji su bili bez odgovarajuće opreme te im dali svoje cepine i upriličili trenutak zajedničkom fotkom i ispijanjem „Božićne pive“ koju smo teglili cijelo vrijeme za, kako ja kažem „slučajan susret perilice rublja i šivaće mašine u mesnici“.
Do auta, koji smo ostavili zbog snježne prognoze pola sata prije parkinga, smo došli sa zanimljivim statistikama iz Garmina: 10,3 km dužinske udaljenosti, 2:49h hoda i sa 13,9km/h max brzine.
Uz vruću kavu od novog snijega promatrali smo vrhove planina obasjane zalaskom sunca nad kojima se vjetar razbacivao svim nijansama crvenih oblaka. Dalo se naslutiti da ga dobro „piha“ a to nam je potvrdio i meteorolog sa radia: „zvečeraj, 30.12.2011. ob vetru od 108 km/h in -13°C na Kredarici v toplem Triglavskom domu Staro in Novo leto čaka skoraj 100 gornic in gornikov!“ :-)
Autor članka: Nino Češnjaj
