"Sedam članova RAK-a od 07. do 19.05.2012. boravilo je u Maroku, cilj – ispenjati što više smjerova i dobro se provesti.
Članovi:
Tajtana Toić (Rak)
Vedrana Simičević (Rak)
Snježana Zbašnik (Rak)
Laura Žeželić (Rak)
Vedran Devčić (Rak)
Alen Linardić (Rak)
Elvin Sindičić – voditelj (Rak)
Saša Dobrić – Pazin (AO Glas Istre)
Davor Matošević – Poreč (AO Picugi)
Kruno Užarević – Zagreb (PDS Velebit)
Trajanje:
od 07.05. do 19.05.
13.05. Laura, Alen, Tatjana i Vedran odlaze na camel trek prema Sahari, a mi ostali nastavljamo u ritmu. Sastajemo se zadnju večer u hotelu u Marrakechu.
16.05. Vedrana i Kruno radi poslovnih obaveza odlaze doma
Na aereodromu u Marrakechu dočekao nas je naš domaćim Hasan sa suprugom. Ukrcali smo se u premali kombi, Hasan je pobacao našu prtljagu na krov te smo krenuli put Taghije. Imali smo dva zaustavljanja, jedno kratko u supermarketu radi kupovine hrane i jedno zbog prvog marokanskog ručka. U startu smo odmah dobili dojam o manjku higijene, ali i o ljubaznosti domaćina i odličnoj hrani. Nakon ručka nastavili smo prema 4 sata udaljenom gradiću Azilal. Kad smo tamo stigli Hasan nas je pozvao u svoju kuću, upoznao sa svojom obitelji, okrijepio čajem i kolačima te nas upoznao s mladim Muhamedom koji je zapravo bio glavni organizator našeg boravka. Tu mijenjamo kombi i krećemo lošim, mjestimično makadamskim cestama preko gorskih prijevoja do 3 sata udaljenog mjestašca Zaouia Ahanesal koji je smješten u podnožju velikog Atlasa. Tamo smo prenoćili u kući Muhamedova oca.
Iduće jutro ukrcavamo prtljagu na mule i magarce te krećemo na trosatni marš do našeg odredišta – Taghije – sela koje postaje naš dom idućih 10tak dana. Taghija i okolica su nas odmah oduševili ljepotom krajolika, beskonačnim kanjonima crvenih vapnenačkih stijena visokih do 800 metara, zelenim riječnim dolinama, tirkiznim riječica s pritocima, poljima pšenice, sustavima za navodnjavanje i malim vodo elektranama, vrtovima povrća, kućama od blata i kamena, mostićima.
U Taghiji smo se smjestili u kući Muhamedove majke Aishe koja je sve dane marljivo radila i udovoljavala našim prohtjevima. Aisha i pomoćnici su se jako trudili da u iznimno skromnim uvjetima naš boravak učine udobnim i da pritom ne budemo gladni. U kući je u tom trenutku boravila i Zagrebačko – Varaždinsko – Čakovačka ekipa u sastavu Sunka i Čorko, Sanja i Ranko te Inga i Luka, te nekolicina Austrijanaca i Francuza. Već prvi dan su se neki od nas uputili do najbliže stijene, a neki su si priuštili dan odmora.
U okolici Taghije na max. sat vremena pristupa ima nekoliko vrhova od oko 2.800 m nadmorske visine koji nude desetak velikih stijena, od 200 do 800 m visine s preko 100 smjerova različitih težina, karakteristika i stupnjeva opremljenosti. Uglavnom smo penjali moderne duge sportske smjerove od kojih su većina zaslužila status klasika.
Penjanje u tim stijenama je fantastično, dužine su jedako teške (bez konkretnog detalja), a smjerovi uglavnom imaju više jednako teških dužina. Penje se na prvoklasnom crvenkastom vapnencu prepunom kompaktnih ljuskica i krimpića kakve samo možete zamisliti – pravi raj za penjače!
Vrijeme je bilo fino, hladna jutra i ugodne temperature do podne koje su se kasnije dizale do onih ljetnih, no zbog konstantnog vjetra nam nikad nije bilo prevruće. Kišice je bilo svaki dan, uvijek su se popodne navlačili tamni oblaci i strašili nas podmuklom grmljavinom, međutim samo je jedan dan pao kraći pljusak, a sve ostale dane je samo sitno poškropilo i osvježilo.
Žao nam je što i ostali Rakovci nisu prepoznali ovu priliku za kvalitetnim penjanjem, svatko je mogao pronaći smjerove po mjeri i guštu te se prvoklasno provesti, a da pri tome ne potroši puno. Budžet nije prešao 3.000 kn po osobi."
Nadamo se da će i Zagrebačko – Varaždinsko – Čakovačka ekipa uskoro napisati svoje dojmove sa ovog putopisa... U nervoznom isčekivanju priče :)
izvor (slika i tekst): RAK
