Pošto je tulerska sezona zavrsila, bajle i cipele spremljene, a pedule izvađene, vrijeme je za stijenu.

Proteklih mjesec dana vrijeme je jednostavno savršeno za stijenu tako da se iz mokrih špilja i hladnih rupa selimo na toplu stijenu. Nakon tulanja i svega ući u šemu penjanja stijene nije baš samo tako, ruke su snažne, ali je saka dosta slaba tako da treba odraditi koji trening na fingerboardu da bi prsti malo ojačali. Nakon ponavljanja svih lokalnih lakših klasika, šaka je jaka, prsti su ojačali, vrijeme je za malo ozbiljnije smjerove. Kako su temperature previsoke za ovo doba godine, najbolje penjalište je Mišja peć u kojoj se može birati izmedju penjanja na suncu ili hladu, krimpovi ili sige, ona jednostavno daje sve što tražiš tako da se tamo najviše i odlazi. Napokon rješavam Duranga 7b+, smjer u koji sam valjda najviše puta ušao. Smjer kao da je stvoren za mene, ali sam uvjek u njega ulazio na kraju svog penjanja, a tad nije bilo više snage. Onda ulazim u svijet 7c smjerova kao sto su Alba 7c (Kompanj, samo na detalj ili možeš ili ne možeš), Hobit 7c (bolederica), Stinger 7c (lagan za 7c, nema konkretnog detalja, samo mirnoća je potrebna), Manana 7c (isti kao Hobit samo izlazi ulijevo), Flash dance 7c (ljepotica,). Nakon 7c-ova vrijeme je da uđem i u neki 8a…gledam tu liniju lijevo od Duranga, za koju sam više puta čuo da nije neka ljepotica, reko ajmo probati, detalj na samom početku, blaga bolderica po krimpovima, pa no hand rest pa samo izdržljivost do kraja s malim detaljem na izlazu iz prevjesa…nikako skužiti kako ga napraviti…grrr…

Ali sljedeći put idem s Frenkijem koji mi je i rekao da linija nije neka, ulazi u smjer skuzžva gornji detalj, silazi i kaže da je smjer super…heheh to je to, rješavam ga vrlo brzo. Dok se nalazimo na lijevoj strani Mišje vrijeme je da probam i ja taj klasik Kindergarten 7a+. Hvatišta uglavnom dobra i pretežito siga, probavam na on sight i prolazim, ruke razvaljene, jer sam u svoj toj žurbi da dojdem do sidrišta preskočio no hand rest… al to je to, samo gas… predivna linija.

Sjedeći na školjci jedan dan listam vodić i gledam, tražim i pronalazim sljedeći projekt. Izgubljen sin 8a+. Smjer se sastoji od dva smjera, prvi dio smjera je Samsara 8a, a onda nastavak dobiva ime Izgubljeni sin, a dobiva i +.

Samsaru rjesavam vrlo brzo, na vrhu Samsare je dobar odmor, a onda samo izdržljivost do kraja s malenim detaljem pri kraju smjera koji postane veliki detalj smjera, jer su ruke gotove. Smjer je 40m čiste uživancije, najduži sportsko penjacki smjer koji sam penjao. Nakon Samsare, kao sto sam rekao dobar odmor pa onda predobra ploca s otvorenim krimpovima koju treba preletiti inaće let u zrak, onda se dolazi pod strop, u kojem kreću dobra hvatišta, čudni I bolni odmori, a taj mali, a opet veliki detalj je na smaom izlazu iz stropa pa laganica do sidrišta. Sve gibove sam napravio, samo za ovakve kobaje treba izdržljivostiiii.. a uvjek sam mislio da su smjerovi na izdržljivost moji smjerovi, ali ovo je izdržljivost na kvadrat. Dolazim sa Stoletom, na penjalištu je preko 50 Njemaca, ok super danas radim na treningu. Ulazim prvi put, prolazim Samsaru bez problema, dobro odamram, stiscem ploču, pokušavam kopčati, ali vidim da je bolje ići dalje, preskaćem kopčanje i dolazim do prve rupe. Uglavljujem koljeno, pokušavam se smiriti, smiriti disanje i fokusirati se na odmaranje ruku i na onaj izlazni detalj. Koljeno me tako boli, jer naravno nemam štitnik. Nakon par minuta gledam vidim krv po hlačama oko koljena, heheh, ali je toliko noga utrnula da više niš ne osjetim. Krećem dalje po dobrim hvatištima do gornje rupe, prvo dobivam komad drveta u glavu, a onda dvije ptice oko glave, sad mi bar lakše, jer kad zabijem glavu unutra znam da me neće nista iskljucati. Ruke su mi već razvaljene, ako sad ne odmorim kako treba nema šanse da prodjem dalje. Doslovno ulazim u rupu, ali je toliko nezgodna pozicija da je to užas. Unutra pak namjestjauci ruke sad imam krvi i po rukama, o jebote pa ikrvarit ću cijeli do vrha smjera. Kad krenuti? Jesam li dovoljno odmorio? Ma ne nisam, odmori još malo, ajde sada kreni, kreni. Samo mi jedan gib u glavi, ajde stisni to ne možeš sada pasti… i krečem, prvo ide jedan dug gib, hocu kopčat ili ne, nemam više snage psihičke, idem kopčati, ali kopčanje na 35m visine je užasno, a naručito jer uže na par dijelova dira stijenu pa je trenje preveliko. Kopčam i tu, gubim ostatak snage, ide odlučujući gib, lijeva ruka na neki loš sloper za tri prsta, a desna ruka u rupu za jedan prst, jedva pogadjam rupu i doslovno skačem na sljedeće hvatište koje je odličan tramvajac. Ako sad nisam isćupao prst neću nikada. noge otisle u zrak, jedva drzim tramvajac, ali dižem noge i smirujem se, toliko sam iscrpljen da ne mogu iskazati sreću jer sam prošao najteže. Do sidrišta laganini, dok trenje i dalje ubija. ali kopčam sidrište i derem se: “Stole ok!”. Al Stole ne čuje, “Stoleee okkkk!!!” heheheh…iscrpljen ko nikada od jednog smjera, spuštam se na zemlju, Stole čestita, čak i Gema koje je bila zavezana je pregrizla uzicu i došla čestitati, a Njemci pjevaju neke bavarske. Kakva linija, sad samo dalje u još neke takve. Ovo je prava penjača, što je višlje to je bolje, što je teže to je lijepše…uff.

U goste nam dosle Talijanke Angelika i Barbara da ih malo provedemo po lokalnim penjalištima, prvo Medveja gdje rješavaju u Stribogu sve OS, a Angelika i Friends no borders on sight. Pomalo do Kompanja di nam se prikljucio i Kiki Bolonjez , a treći dan smo završili, zbog kiše u Miški. idemo dalje, samo gas.. čujemo se…

 

 

članak napisao: Aleksandar Mataruga (Zamberlan, Camp, Trangoworld, Suunto)