40 godina poslije

"Iako je "mosoraška" iskaznica Ane Mažar stara više od 40 godina, majka ove alpinistice i sportske penjačice kao da nikad nije tu činjenicu do kraja prihvatila, uvijek se iznenadi kad se ova sprema negdje otići u brdo ili na stijenu: "Di ćeš sad?" – upita je začuđeno. Jednako čuđenje to izaziva kod 63. godišnje Ane, koja je po statusu umirovljenica, a i baka dvogodišnje djevojčice:

– Ne razumijem što bih ja, kao, s obzirom na svoje godine trebala raditi? – pita sebe i mene ova zaljubljenica u visoke planinske masive, za koju će svi članovi splitskog planinarskog društva "Mosor" reći da je jedinstvena i posebna osoba.

– Gledat' turske serije? Mislit' o tome kako ću skinut salo s trbuha ili zategnut' bore?, što čujem da se priča na kavi – nastavlja Ana i objašnjava:

– Nisam tip za sjedenje po kafićima, ne volim hodati po dućanima, umori me to, a televiziju uopće ne gledam. Radije uzmem nešto čitat' ili odem u šetnju s mojom kujom Kirom. A godine – one su samo broj, ništa one ne znače. Netko ih nosi ovako ili onako, netko je zdrav, netko nije, ali to je uvijek samo broj – zaključuje.

Rijetko žensko

Ana je u planinarskom i penjačkom svijetu poznata, ona je legenda splitske i hrvatske alpinističke scene i inspiracija mladima koji se u velikom broju uključuju u sportsko penjanje. Još je uvijek aktivna, "funkcionira, penje se i uživa", neumorna je i ne odustaje. Može je se sresti na mosorskim smjerovima, na marjanskoj stijeni ili u klupskoj boulder dvorani.

Možda će primijetiti da je drugačija od drugih jedino po tome što oko nje nema starog društva, nema više nekadašnje ekipe niti istih običaja – u Hrvatskoj sigurno nema vršnjakinje koja će se s konopima i penjačkom opremom uputiti na stijenu, a nije sigurna niti da bi je našla u Sloveniji, gdje je imala puno više ženskih partnera za odlazak u planine. Ako nema tamo, nema ni u "regionu".

Jer, i onomad kad je kao 23-godišnjakinja upisala alpinističku školu u HPD "Mosor" ("relativno kasno", kaže) – u ono slavno vrijeme kada je splitski alpinizam 80-ih godina bio vodeći u bivšoj državi, a Stipe Božić i ekipa se već vratili sa Hindukuša i Everesta – Ana je bila rijetko žensko među kolegama na ekspedicijama.

U prvoj jugoslavenskoj ženskoj ekspediciji "Pamir 1982", kao jedina Hrvatica među Slovenkama, popela se na 7495 metara visok Pik komunizma – što je bio hrvatski visinski ženski rekord koji je držala više od dva desetljeća. Sudjelovala je i u ekspedicijama na Kavkazu, te na Himalaji – na vrh Južna Annapurna, kao i Manaslu.

U onom tragičnom pohodu kada je lavina odnijela živote Nejca Zaplotnika i Ante Bućana, a Srećko Gregov se teško ozlijedio, bila je jedina alpinistica. Imala je zbog toga svoj improvizirani tuš u baznom logoru ispod Manaslua. No, ništa od toga nećete čuti od Ane – to ona ostavlja našem istraživanju po internetu, a njezina penjačka iskustva sa Triglava, Mangarta, Drua, Vevnice… možda ćete imati sreće čuti na kakvom predavanju u prostorijama "mosoraša".

– Bilo je to romantično vrijeme kad smo putovali na izlete autobusima i vlakovima, kad sam živjela za vikende. Za petak popodne, kada bih se uputila u Sloveniju na neku turu, a onda se nedjelju cijelu noć vozila nazad i ravno u šest sati ujutro s ruksakom na posao – sjeća se Ana, koja je tada radila u platnom uredu "Jugoplastike".

– Svaki 1. svibanj i Dan Republike smo kampirali u Anića luci na Paklenici, bilo je po 500 šatora i svi smo znali gdje je tko, gdje su Riječani, Zagrepčani, Ljubljančani, Splićani, Celjani, Tržićani… Bilo bi puno djece, moj sin Aljoša je išao sa mnom, i družili bismo se uz logorsku vatru. Po dva puta u sezoni bismo išli na skijanje, a kad bsmo išli na ture, posuđivali smo opremu jedan od drugoga. Bila su to lijepa vremena – priča ova sportašica, koja ne može prežaliti što nema u "Mosoru" više takvih alpinističkih imena kao što je bilo u njezinoj generaciji.

"Kada nam ovi iz Zagreba nisu bili do kolina" – tvrdi ona žalosno, a kao izuzetak spominje Milenu Šijan koja je osvojila Everest.

Moda Himalaja

– Puno ljudi je prošlo kroz "Mosorove" škole, ali se ne zadrže dugo, život ih odnese. Dio ih ode u Gorsku službu spašavanja. A i vremena su drugačija. Alpinizam je uvijek bio skup sport, a novac je promijenio način na koji se odlazi na ture. Netko tko ima para najprije kupi cijelu opremu, malo se nedjeljom vrti po Mosoru, čuje da se ide na Himalaju i odluči stić' tamo. Krene bez iskustva i znanja, ne razmišljajući o posljedicama. Ima puno takvih.

Ja nemam volje za to, ne volim da novac vodi ljude. Meni je to dublje, to je moj način života kao i "mojih" ljudi koji to ne rade radi promocije, da bi mogli reći da su jači i bolji, nego jer im je to zadovoljstvo. Koji to vole. To su prekrasni ljudi, uvijek nam je drago kad se vidimo – veli Mažar, koja se sa svojim "visokogorcima" nedavno podružila na sjevernoj strani Biokova, no iako je alpinističke ture davno napustila, sportsko penjanje joj ne prestaje biti uzbudljivo.

– Sportsko penjanje nije postojalo kad sam se upisala u "Mosor", bili smo prvi u državi koji smo 1986. organizirali prvenstvo na Marjanu. Onda je bivši "mosoraš" Ivica Pilić osnovao "Maurilianus", tu je još PK "Split", "Lapis"… ima sad toga. Pretprošlu nedjelju mi je srce bilo ogromno kad sam vidjela koliko je penjača na Marjanu – veli Ana, kojoj mlađi ne mogu vjerovati da se nekad penjalo u gojzericama, a penjači su umjesto pojasa oko struka vezivali konop:

– Penjanje je odlična alternativa za baviti se onim što volim, recimo elegantna varijanta, jer alpinizam je naporan posao. Penjem kad god se ukaže prilika, u našem podneblju se može bit' na stijeni cijelu godinu. Samo, problem je naći partnera koji će tako dugo ostat' u penjanju, jer morate vodit računa kome ćete dati da vas osigurava.

Ako se dogodi greška – letite. Na stijeni ste odgovorni za sebe i za čovjeka na drugom kraju užeta i u njega morate imati puno povjerenje – veli Mažar, kojoj je godinama partner na drugom kraju užeta, u "navezi", bio Igor Jelačić, dok se nije ozlijedio.

– Sad idem s Iris Prebeg, evo prije mjesec dana smo išle na stijenu proslaviti mojih 40 godina penjanja i njezin 40. rođendan. Išle smo na jedan dugi smjer, od oko 280 metara, u Omišu, iznad Zakučca. Dođe jedan Talijan i neki Mađari i naprave vrlo lijepe smjerove, baš smo guštale. Tu su još Dajana, Vedran, Anamarija od mlađih u koje imam povjerenja, a zovnu me Marin Glušević i Katja Milišić, oni su skijaši, penjači, ali prvenstveno špiljari.

S njima sam krenula i u jame – na sjevernoj strani Mosora ima stotinjak speleoloških objekata, što je nevjerojatno. Prije sam imala fobiju od jama, nije to isto kao bit' vani, na stini, ali s njima sam vidjela da se ne trebam plašiti podzemlja, niti odrona – priča nam.

Samo jedna ozljeda

Ana Mažar se u dugom penjačkom stažu ozlijedila samo jedanput prije tri godine, nakon što je u Omišu pala s visoke stijene:

– Odletjela sam jer mi je iznenada u ruci puknuo komad stijene. Desi se... Imam pet, šest šavova na glavi, a Iris koja je bila sa mnom je bila u šoku. Ja sam bila bez svijesti, tako da se ničeg ne sjećam – prepričava ona.

Kaže da joj je od svega što je proživjela u životu najstrašnije bilo kad joj je na ekspediciji na Pamir prijateljica nestala u ledenjačkoj pukotini, što je završilo dobro, a nakon tragedije na Manasluu je imala traumu od snijega. Ipak...

– Ružne stvari se zaboravljaju – veli Ana.

A koje su njoj najljepše?

– Sve je lijepo, samo treba to voljeti. Možda je pomicanje vlastitih granica ono što me privlači, ili sloboda kretanja. Mislim da se najslobodnije osjećam kad sam na turi, iako je penjanje posebno. Uživam kad su oko mene mir i tišina."

Tekst u potpunosti prenosimo sa portala Slobodna Dalmacija i slike također.